The Strange Death of Alex Raymond
Dave Sim i Carson Grubaugh, Living the Line, 2021.
Alexander Gillespie Raymond Jr., poznatiji jednostavno kao Alex Raymond, je jedan od najvećih strip crtača svih vremena. Likovima poput Flash Gordona i Rip Kirbyja, koje je crtao u svom prepoznatljivom realističnom stilu, ostavio je neizbrisiv trag u devetoj umjetnosti. Njegov ogroman utjecaj u stripu, ali i šire, koji je bio osjetan i za vrijeme njegovog života, nije jenjao niti nakon njegove smrti (primjerice George Lucas ga je naveo kao veliki utjecaj za stvaranje Star Warsa). Nažalost, umro je relativno mlad, sa svega 46 godina. Vozio je prijateljev sportski automobil kada je izgubio kontrolu nad vozilom, zabio se u drvo i na mjestu poginuo. Ništa naizgled nije čudno u toj smrti, samo još jedna tragična prometna nesreća, ni prva ni zadnja. Moglo bi se reći da postoji određena kozmička poezija u činjenici da je čovjek preživio drugi svjetski rat, u kojem je i aktivno sudjelovao, da bi na kraju poginuo na pitoresknim cestama Connecticuta, no život često piše takve i slične priče. Postojale su razne špekulacije o razlozima nesreće (primjerice da je Raymond počinio samoubojstvo ili da je greškom pritisnuo papučicu gasa umjesto kočnice i sl.), no na kraju dana činjenice i dalje ostaju poprilično jednostavne: vozio je automobil, sletio s ceste, zabio se u drvo i poginuo. Ima li onda išta čudno u toj Raymondovoj smrti? Ako ovo pitanje pitate kanadskog strip autora Davea Sima, odgovor je definitivno da. Čak štoviše, Sim je potrošio više od deset godina svog života, pri tome žrtvujući i svoje vlastito zdravlje, ne bi li u konačnici 2021. godine, uz pomoć umjetnika Carsona Grubaugha, objavio grafički roman naslova "The Strange Death of Alex Raymond" (SDOAR u nastavku).
Prije nego što nastavimo, treba reći i par riječi o Daveu Simu. Ovaj legendarni strip autor je najpoznatiji po svojem samostalno objavljenom strip serijalu Cerebus, kojeg je počeo objavljivati 1977., a dovršio 2004. godine nakon 300 sveščica i 6000 stranica objavljenog materijala. Cerebus je započeo kao parodija Conana barbarina, no s vremenom je serijal evoluirao i počeo se baviti čitavim nizom drugih ozbiljnijih i ambicioznijih tema, kao što su politika ili religija, tako da je glavni lik, inače antropomorfni mravojed, napredovao od barbarina preko premijera pa sve do pape! Slično transformacijama kroz koje je prolazio njegov mravojed Cerebus na stranicama istoimenog stripa i Sim je prolazio kroz vlastite transformacije u stvarnom životu. Na početku karijere Sim je bio deklarirani ateist i vodio je poprilično neuredan život, ispunjen alkoholom i drogama, što je eskaliralo i hospitalizacijom (nakon što je počeo konzumirati ogromne količine LSD-a). Moguće da je upravo pod utjecajem LSD-a došao na ideju pretvaranja Cerebusa u serijal od ni više ni manje nego 300 nastavaka koji će opisati čitav život glavnog lika do njegove smrti, što je definitivno sumanuta ideja ako se uzme u obzir da se radi o projektu kojega je Sim samostalno objavljivao. Kako god se okrene, Cerebus se pokazao iznimno uspješnim, kako u umjetničkom, tako i u financijskom smislu, a Sim je postao šampion nezavisne scene i samostalnog izdavaštva. Stalnim eksperimentiranjem u sadržaju i formi, Sim je zajedno sa svojim partnerom Gerhardom (nakon 65. nastavka), koji je maestralno crtao pozadine u kadrovima stripa uz nevjerojatnu razinu detalja, definitivno dosta dugi period vremena stvarao sigurno jedan od vizualno i narativno najzanimljivijih stripova na američkoj strip sceni. S vremenom je Sim, koji je u međuvremenu od razuzdanog ateista postao predani vjernik (definirao je neki svoj vlastiti sustav vjerovanja temeljen na sve tri najveće abrahamske religije uz, čini se ipak, najveći utjecaj Islama), sve više počeo koristiti Cerebus kao platformu za iznošenje svojih osobnih razmišljanja o društvenim pitanjima. Malo je za reći da su ta razmišljanja nerijetko bila najblaže rečeno "kontroverzna", čime je Sim postepeno otuđio ogroman broj svojih dugogodišnjih čitatelja. Stvari su eskalirale u 186. nastavku, gdje je Sim po vlastitom opisu iznio svoje "anti-feminističke" stavove, koje su pak mnogi čitatelji i kritičari doživjeli kao iskaze Simove mizoginije. Bilo kako bilo, čitateljstvo Cerebusa je nastavilo opadati, što zbog autorovih stavova, što zbog sve zapetljanijih narativnih tokova, a Sim se povukao iz javnog života posvećujući se prakticiranju svojih religijskih uvjerenja i radu na Cerebusu. Moglo bi se reći da je Sim više-manje "otkazan" prije nego je to postalo popularno na modernim društvenim mrežama
Nastavio je živjeti u relativnoj neimaštini poput nekakvog religijskog asketa i 2004. godine je napokon dovršio 300. nastavak Cerebusa. U skladu s izrekom "život imitira umjetnost" ili "umjetnost imitira život", kako god vam je drago, Sim je dočekao taj konačni 300. nastavak baš kao i sam Cerebus - osamljen, zaboravljen, nevoljen.
Nakon Cerebusa Sim nije bio nešto pretjerano produktivan. Nešto veći projekt bio mu je Glamourpuss, strip serijal koji je izlazio od 2008. do 2012. godine u 26 nastavaka. Bila je to pomalo bizarna kombinacija parodije modnih časopisa, istraživanja povijesti korištenja fotorealističnog stila crteža u stripu i Simove verzije superherojskog stripa. Upravo na stranicama Glamourpussa Sim je započeo priču o čudnoj smrti Alexa Raymonda, koju do 26. nastavka nije dovršio. Međutim, njegova opsesija onime što je započeo u Glamourpussu je samo rasla, a Sim je obećao dovršiti započeto u obliku grafičkog romana. Cijeli put do konačnog izdavanja SDOAR-a u obliku grafičkog romana bio je dugotrajan i mukotrpan. Sim je 2015. morao prestati aktivno raditi na SDOAR-u zbog jakih bolova u zglobu ruke zbog kojih nije mogao normalno crtati više od par minuta dnevno. Novce koje je dobio, prvo kao predujam od izdavačke kuće pa onda i kroz kampanje grupnog financiranja (Kickstarter) je potrošio, a SDOAR-u se nije nazirao kraj. Kada je već izgledalo da SDOAR nikada neće biti objavljen, na scenu stupa kanadski umjetnik Carson Grubaugh, koji dovršava SDOAR prema Simovim uputama. No ni tu nije kraj naizgled ukletom procesu izdavanja SDOAR-a. Naime, cijeli prvi tisak SDOAR-a je zbog greške u tiskari imao nekoliko krivo otisnutih stranica (cca 90% crteža na tim stranicama nije bilo otisnuto). Da stvar bude gora, distributer je sve te krivo otisnute knjige, umjesto povlačenja i uništavanja, poslao prema knjižarama tako da je u konačnici do nemalog broja kupaca došla tako krivo otisnuta knjiga. Među njima je i moja malenkost. Čisto da i ja cijelom ovom nizu bizarno nesretnih događaja dodam i svoj vlastiti začin: nakon što sam svom "dileru" stripova javio da mi je poslao krivo otisnutu knjigu, dobio sam ispriku i obećanje da će mi poslati ispravnu knjigu kada ju oni dobiju. Nakon nekog vremena su mi stvarno besplatno poslali novu kopiju, no kada sam počeo listati tu novu knjigu postalo je jasno da ona sada ima novi problem - korice su bile krivo postavljene u odnosu na unutarnje stranice. Drugim riječima, moja nova kopija knjige je sada bila uvezena "naopačke". U izravnom kontaktu s izdavačem sam saznao da je ovo stvarno unikatna greška i da je njemu poznat samo još jedan slučaj tako krivo uvezene knjige poput moje. Javio sam se i "dileru", koji je uz dodatne isprike poslao i treću kopiju koja je napokon bila u potpunosti ispravna. Treća sreća
Nezadovoljan originalnim crtežom u Glamourpussu, Sim je za potrebe SDOAR-a odlučio započeti sve iz početka. Svoje istraživanje fotorealističnog crteža, iznimno popularnog u američkom stripu polovicom 20. stoljeća, a u današnje vrijeme pomalo zaboravljenom, centrirao je oko smrti Alexa Raymonda, jednog od glavnih proponenata tog stila. Teško je opisati o čemu se radi u SDOAR-u. Službeni opis na poleđini knjige kaže: "Equal parts Understanding Comics and From Hell, Strange Death is a head-on collision of ink drawing and spiritual intrigue, pulp comics and movies, history and fiction." To je donekle točno, no odmah ću reći da je meni iskreno moja ideja o tome što bi SDOAR mogao biti, koju sam dobio na osnovu tog opisa, na kraju bolja od onoga što je SDOAR zapravo ispao.
Dio koji spominje "Understanding Comics" je meni osobno najzanimljiviji, a referira se naravno na seminalno djelo Scotta McClouda (Understanding Comics: The Invisible Art, 1993.), koje kroz medij stripa razglaba o stripu kao mediju i umjetničkoj formi, njegovim formalnim aspektima, povijesnom razvoju, itd. McCloud je koristio svoj veliki trokut stilova, kako bi klasificirao sav vizualni vokabular stripova (slike, riječi, specijalizirani simboli itd.) između tri krajnosti: "Reality" gdje je fokus na realističan prikaz stvarnosti, "Meaning" gdje je fokus na značenje iza crteža što vodi prema stiliziranom crtežu koji ne prikazuje stvarnost na realističan način, ali i dalje zadržava isto značenje (u ekstremu ta stilizacija vodi prema pisanom jeziku) i "The Picture Plane" gdje se događa čista apstrakcija i udaljavanje od bilo kakve veze s realnošću, a boje, linije i oblici postaju sami sebi svrha. Sim se u SDOAR-u fokusirao na prvi vrh McCloudovog trokuta te analizira realističan stil crteža u američkom stripu s polovice 20. stoljeća. Simova verzija McCloudovog trokuta, primijenjena na realističan stil, su tri autora koji su, svatko na svoj način, postavili temelje realističnom crtežu u mediju stripa sa svoja tri različita pristupa: Hal Foster (Princ Valiant) i "non-stylized realism", Alex Raymond (Flash Gordon i Rip Kirby) i "stylized realism" te Milton Caniff (Terry and the Pirates, Steve Canyon) i "cartoon realism". Nakon toga Sim opisuje utjecaj ove velike trojke na druge autore te kako su oni prilagodili i modificirali ta tri osnovna stila sebi i stvorili svoje vlastite stilove.
Ono što je posebno fascinantno je način na koji Sim do najsitnijih detalja reproducira panele iz stripova autora koje spominje u svojem izlaganju. Sim je kroz nebrojene sate proučavanja i vježbanja naučio crtati na način na koji su crtali Raymond, Foster, Caniff i svi ostali autori koje spominje na 300-tinjak stranica SDOAR-a, sve kako bi što bolje razumio njihove tehnike i kako on kaže njihov "metafizički" značaj u našoj povijesti. Zanemarujući nakratko Simova metafizička trkeljanja, na koja ćemo se vratiti nešto kasnije, iskoristio bih ovaj trenutak da nahvalim Simov crtež koji je stvarno maestralan. Ne da je samo "skinuo" stilove svih ovih različitih autora, nego još panele iz njihovih stripova često crta i pod različitim stupnjevima distorzije i u nekim ludim perspektivama. Te efekte bi bilo iznimno lagano postići u Photoshopu, ali nekako mi se čini da bi Simu, kojemu je fax još uvijek glavni način komunikacije s vanjskim svijetom, korištenje moderne tehnologije u tom smislu bilo "varanje". Njegovo vladanje formom stripa je neupitno, a način na koji slaže panele, poput kolaža, u kombinaciji s nevjerojatno detaljnim crtežom, čine gotovo svaku stranicu SDOAR-a u najmanju ruku vizualno impresivnom.
Osim analize različitih pravaca realističnog crteža u američkom stripu, Sim se dotiče i dosta drugih zanimljivih tema. Primjerice meni je bilo zanimljivo i kada priča (i popratnim ilustracijama podupire tu priču) o nesavršenoj reprodukciji originalnih crteža prilikom tiskanja stripova, što je problem i dan danas (ogledan primjer su loše fotografije uslikane mobitelom koje upravo gledate uz ovaj tekst
), a pogotovo je bio problem na jeftinom novinskom papiru i s još lošijom tiskarskom tehnologijom s polovice 20. stoljeća. Tako se postavlja pitanje za koga su Raymond i ekipa mukotrpno crtali svoje detaljno šrafirane crteže, kada su se svi ti fini detalji te mikroskopski tanke i precizno nacrtane linije i crtice na kraju izgubile nesavršenim otiskom, a milijuni ljudi koji su čitali njihove stripove na kraju nisu vidjeli "pravu stvar", nego samo lošu aproksimaciju. Za relativno mali broj ljudi koji će imati pristup originalnim crtežima? Ili možda jednostavno samo za sebe? U tom aspektu je SDOAR na neki način jednim dijelom i strip o stripu, što je još jednom, meni osobno njegov najzanimljiviji aspekt.
Ono gdje se SDOAR meni počinje raspadati je kada Sim propada u vlastite metafizičke zečje rupe, u koje pokušava svom silom povući i čitatelja. Ono što počinje kao neka Simova verzija detektivske analize Raymondove nesreće i okolnosti koje su do nje dovele, vrlo brzo prerasta u metafizičku sferu i divergira u sve luđe i luđe teorije zavjera. Teško je ovdje ne prisjetiti se slavne scene iz serije "It's Always Sunny in Philadelphia" gdje lik Charlie na slično opsesivan način "teoretizira" o (ne)postojanju osobe po imenu "Pepe Silva". Prema kraju postaje stvarno teško pratiti sve niti koje je Sim razvukao između čitavog niza slučajnih događaja ne bi li "dokazao" da iza Raymondove nesreće postoji nešto više od onoga što "obična" logika može objasniti. U neku ruku je i taj dio interesantan, ako se interpretira kao struja Simove svijesti, jer daje uvid u jedan specifičan primjer divergentnog razmišljanja dovedenog do ekstrema. Jedna metafizička veza je ipak i više nego očigledna: način na koji je Sim uništio svoju vlastitu karijeru od koje je ostala samo olupina, metafizički evocira prometnu nesreću kojom je naprasno završena Raymondova karijera.
Doprinos Carsona Grubaugha je otprilike zadnjih 50-tak stranica koje je Grubaugh napravio prema Simovim uputama. Ako sam dobro shvatio, Grubaugh je također autor i male priče unutar priče, vanjskog meta sloja SDOAR-a koji se odvija između pojedinih poglavlja knjige, a prati mladu zaposlenicu strip knjižare "Local Heroes" u Ontariju, Kanada (ta strip knjižara inače stvarno postoji). Ona pronalazi taj neki čudan strip "The Strange Death of Alex Raymond" koji zapravo ne bi trebao postojati i počinje ga čitati, sveščicu po sveščicu. U konačnici nije baš pretjerano jasno koja je bila svrha njezinog uključivanja u konačnu verziju SDOAR-a, što je priznao i sam Grubaugh zadnjim panelom u knjizi
Kako god, na kraju krajeva, čak i s tih Grubaughovih 50 stranica na kraju, čini se da SDOAR zapravo nije završen i dosta stvari je tu ostalo nedorečeno i nerazjašnjeno, ako ih je uopće moguće razjasniti. No možda i bolje da je tako.
Što god mislili o Simu, ne može se poreći njegov ogroman značaj za medij stripa. Međutim, SDOAR je teško preporučiti. S jedne strane se radi o neupitnom vizualnom remek-djelu, no s druge strane imamo naraciju koja brzo divergira prema apsolutnom neredu te pri tome, što je i donekle tužno, dokumentira stanje uma jednog "ludog genija". Oni koji mogu odvojiti umjetnika od njegove umjetnosti (što je kod Sima itekako potrebno), u SDOAR-u će naći puno zanimljivih stvari, pogotovo ako ih zanima povijest stripa i uživaju u crtežu Alexa Raymonda, Hala Fostera, Miltona Caniffa i ostalih velikana.
