John Wick Chapter 4 (2023)
Dolazimo do kraja jedne ere, jedan mali film je 2014 pokrenuo lavinu, i osvežio već učmali akcioni žanr. I eto nas sada četiri filma kasnije i uskoro sledi spin off film i tv serija, a tu je i video igra koja nije prošla najsjajnije, malo li je to od 2014 do sadašnje 2023 za jednu franšizu?
U vezi uspeha prvog filma ništa nije bilo slučajno, malo sam istraživao i iznenadio se da niko nije imao vere u čitav projekat (producent filma je smatrao da nikada više neće uložiti novac u bilo šta i baviti se filmovima, kako se samo prešao!), da su ga jedva snimili, jer budžet jeste bio mizeran za takvu vrstu filma. I da su takođe razne velike distributerske kuće odlazili posle prvih pola sata filma jer im je bilo dosadno. Stvari su naravno krenule nabolje kada su unajmili montažerku Elísabet Ronaldsdóttir, koja je pre toga imala dosta drama (česta saradnica Baltasar Kormákur i na njegovim filmovima pre Holivuda) i radu na reklamama. Delimično je i njen uspeh što je prvenac uspela da dovede u red i dosta stvari da izbaci, rekla je da je inicijalno film imao previše dijaloga, pogotovo lik samog Wick-a, a ukazala je tadašnjem dvojcu režisera Leitch-u i Stahelski-u da je bolje po Wick-a, da više pokazuje po svojim delima i da ostane ćutljiv. Prilažem i kraći film sa njom gde priča o svojoj karijeri i montaži:
intervju
No, da se vratimo na trenutni deo, imam jako pomešana osećanja u vezi čitavog serijala, prvi deo i dalje gotivim, bio je definitivno dašak osveženja i pokazatelj kako sa jako malo budžeta i kompetentnom ekipom režisera i koreografima raznih borbenih stilova može da se napravi moderan klasik. Svemu tome je doprineo i scenario Derek-a Kolstada-a koji je uspeo da iz klasičnih tropa, ubaci pomalo ironičan dašak svežine, kojem su svi mogli da pristupe i kažu kao i sam Wick, ok.
Kolstad nije učestvovao u pisanju poslednjeg dela i to se vidi, uzde su preuzeli Shay Hatten (Army of the Dead, Day Shift, JW Parabellum) i Michael Finch (Predators, Hitman Agent 47) koji već kale zanat na nešto slabijim naslovima, i moram priznati da nisu doprineli puno samom svetu, ni razvoju likova.
Iz puke želje da se izgradi kompleksan svet u kojem su skoro svi na ovoj planeti ubice koje su pod upravom velikog i tajnog veća, gde se umesto normalnog novca koristi zlato, i kada treba da se naplate dugovi koriste se markeri, i da su im sva sigurna mesta hoteli rasuti po svetu, baš usilno ubacivanje tih segmenata je ubilo jednostavnost zbog kojeg je prvenac uspeo da se istakne. A i nekako je postalo smešno da toliko guraju to isto građenje svetova, da maltene se ponavljaju jedne te iste reči i rečenice iz pređašnjih delova. Možete komotno da napravite pijanku, kada neko kaže Excommunicado uradite tri šota, ili kada Kean-u sve neuverljivije kaže, ok, yeah i biće na kraju puno pijanih ljudi.
I to je ono što me muči, poslednja tri dela gledamo John-a Wick-a, kao modernog Isusa Hrista i velikog mučenika, i mi bi trebali da se povežemo sa time. Tematski to zaista nije loša ideja, ali je to sve palo u vodu jer spektakl akcionih scena pojede sve. Mogao bih da povučem paralelu sa Matrix trilogijom, kako je u drugom i trećem delu megalomanija tadašnjih efekata i akcionih scena pojela glumce, čudno je to što se ponovo dešava, samo u filmu koji je više baziran na praktičnim efektima i scenama sulude i inventivne akcije. Više bih voleo da su umesto spektakla tematski ili građenjem sveta uspeli da održe svežinu.
Ujedno fali upečatljivih likova, većina njih su kao kartonski dvodimenzionalni isečci, zasigurno nećete napisati da vam je Charon (RIP Lance Reddick) omiljeni lik ili mnogi zlikovci sa kojima sa Wick suočio do sada. Često odmaže i to što se u svakom delu pojavljuje novi likovi koji su na neki način povezani sa Wick-om ili indirektno, i to me sve podseća na subotnje crtaće koji su išli na Cartoon Network nekada, nisam mogao nikako da se povežem sa većinom njih. Malo je i sramotno što film otvoreno pozamljuje iz skorašnjih filmova, imate Scott-a Adkins-a koji je maltene nemačka verzija Pingvina iz poslednjeg The Batman-a. Baš lenjo sa njihove strane.
Ali, na stranu dramskih nedostataka, zaista ne mogu da osporim najbitniju stvar, a to je sama režija i akcija. Opisao bih to sa dve reči: "Nema stajanja."
Konstantni napadi akcionih scena u kojem osećate svaki udarac, vidite odlično odakle dolazi koji pucanj, i verovatno najbitnje, ima pregršt nasilja, sa sigurnošću mogu da potvrdim da trenutno ne postoji nasilniji film u Holivudu.
Ne bih da otkrivam puno jer u tome leži čar, ali ako je postavio neke standarde, sada su omaži došli iz video igara koje su definitivno uticale na JW, i kada budete videli tu scenu sve će vam biti jasno.
Muzika je u ovom delu neverovatno uklopljena, i bio sam fasciniran pogotovo na središnji deo u nemačkom drugstore, kako se lepo spaja na tabanje koje ne staje. Simpatičan mi je bio čak i pop kulturna referenca na Berghain noćni klub sa malom cameo ulogom njihovog izbacivača.
Smatram da je trajanje veliki teret, ovo su komotno mogli da podele u dva zasebna filma, jer kada se vidi šablon kako je sve postavljeno, hajde malo sada da imamo 3 minuta scena sa likovima koji pričaju gluposti i onda da gruvamo akciju dobrih 15 minuta, i tako u krug, ume da bude iznurujuće iskustvo po čula.
Drago mi je da privedeno sve kraju, verovatno ću se jednom osokoliti da ponovo podgledam sva četiri dela. Skoro sam gledao i
Bullet Train i moram priznati, da mi je više prijao taj svedeniji pristup, bilo je humora za koji sam mogao da se uhvatim, a kod JW, toga više nema odavno i ta suvoparna ozbiljnost ume da utiče na čitavu atmosferu.
4, slabija 5.