OPERATION FORTUNE: RUSE DE GUERRE
Guy Ritchie se godinama smuca po Holivudu, i izbacuje polovične filmove. Iako je nekada važio za nadu Britanske kinematografije ubacujući specifičan stil koji je razvio, i uneo neverovatnu energiju i britak ulični humor, kako mu karijera odmiče svi ti filmovi su poput parodija, ali koje ne mogu da se obavežu do kraja pa nisu ni tamo ni ovamo.
Radi sa već ustaljenim kolaboratorom Jason Statham-mom, koji igra Orson-a Fortune-a, specijalnog agenta koji pati od raznih fobija, ali je najbolji u svojem poslu. Prva greška koju Richie i scenaristi prave je to pominjanje fobija (navodno od otvorenog i zatvorenog prostora, visina itd) nije iskorišćena niti u jednom momentu filma da bi se izgradile fore ili pošalice, pa pobogu što onda spominjati dotične nedostatke kada se Orson ponaša najnormalnije.
Imamo i tim koji ga prati, Aubrey Plaza kao Sarah Fidel (bože koliko loša igra reči) koja je haker ekipe, ona puca svoje suvoparne poštapalice tokom čitavog filma i uglavnom se glupira, ali niti u jednom momentu ne vidimo njen prepoznatljiv humor koji je izgradila od ranih dana Parks and Recreations i posle samo dorađivala živim pojavljivanjima i u ostalim ulogama. Bugzy Malone igra J.J. specijalistu koji nabavlja kola, oružja i postavlja razne uređaje za praćenje, retka pojava koja ostavlja trag za harizmom, njegov lik ima jednu smešnu scenu koja se svodi na onomatopeju, i više dolazi kao mali bizarni momenat, ali ništa vredno spomena.
Cary Elwes igra Nathan-a vođu operacije koji ih unajmljuje i šalje na zadatak da istraže šta je ukraden predmet koji preti svetu. Inače Elwes ume da bude jako simpatičan na momente u ovoj ulozi, ali ponovo nema puno materijala da se razmaše, što je zaista šteta
Osvrnuo bih se na dve najsvetlije uloge, a to su Josh Hartnett igra glumca Danny-a Francesco-a koji uspeva da izmami dosta humora iz fizičkih manirizama i jako ugodne interakcije sa Hugh-om Granto-om i njegovim "zlicom" Greg'om Simmonds-om. Kada su god zajedno i krene ta da kažem bromansa između ova dva lika, tada se dešavaju i najzabavnije situacije i komične scene.
Dosta film pati i na neinventivnom zapletu i nedostatku negativaca, i motivacije na kraju dana. Ovo je najlenji Ritchie film verovatno još od Sherlock Holmes drugog dela (preskačem Disney filmove, nemam nameru da se bavim istima) i ako biste napravili bingo svaki stereotip špijunskog filmskog žanra je pokriven. Zato mi je donekle žao što nije išao putem parodiranja istih, jer bi onda bio daleko zanimljiviji.
Režija deluje kao da je bilo koji režiser b filmova ili drugorazredni režiser iz dodatne ekipe mogao da režira. Nećete videti stila, ili interesantne kinematografije kod boja, sve je neko prenapanjeno kao iz Hallmark filmova i učmalo. Ne pomaže i to što je akcija posve svedena i ako je poredimo sa ostalim blokbasterima iz sličnog miljea, dosta je trapavo odrađeno sve.
Verovatno je vreme da se Ritchie povuče sa scene, neka da nekim novim licima da postignu nešto novo, jer ovako više zaista ne ide. Ne pomaže ni činjenica da film traje skoro dva sata, i više podseća na veliku reklamu za Tursku, nego li akcioni špijunski triler.
3.