Babylon (2022)
Damian Chazelle je godinama gradio svoju karijeru pažljivo birajući filmove i narative u kojima su uglavnom prikazivani jadi umetnika (Whiplash) ili istorijskih ličnosti (First Man) i sve je to uvek upakovao sa svojom stilizovanom i osvežavajućom režijom i zasluženo dobio status "dečka koji obećava".
Sada kada već ima jaču kilometražu iza sebe i dovoljno nagrada, uhvatio se uvek nezahvalnog zadatka da napravi svoj magnum opus ili da izgori pokušavajući.
Babylon je u tome posve jedan nestandardan film koji dolazi iz današnjeg Holivuda, žarko želi da prikaže Holivud prošlosti kao fabriku snova i mogućnosti, a i ujedno kao totalno anarhično mesto, gde su životi naših junaka tretirani poput farse. Chazelle nije ni prvi ni poslednji režiser koji je skupio snage i muda da uradi tako nešto. Sa svojih impozantnih tri sata trajanja (koje je vazda moglo da bude skraćeno za sat vremena, i dobili bi daleko koherentniji i bolji film) imamo uvid u živote žitelja Holivuda:
Manuel-a Torres-a (prva velika uloga Diego-a Calva-e, on mi je bio i najslabiji od svih) meksičkog potrčka koji ima inspiracije da jednog dana bude veliki producent u filmskom svetu i koji je suštinski predstavlja gledaoce filma.
Nellie LaRoy (Margot Robbie, po prvi put mogu da napišem da je ovde pokazala glumačko umeće, od širokog raspona emocija, i neverovatne koreografije plesa, njen prikaz Nelie je poput fitilja koji polako izgara na štapini dinamita i vi samo čekate da dođe do masovne ekslozije) koja želi da uspe, a dolazi iz najveće čamotinje i bede. Divlja karta čitave ekipe.
Jack Conrad (Brad Pitt, kao i slučaju Tarantinovog remek dela Once Upon a Time... in Hollywood, odličan izbor i vrsna uloga, pride svemu pridodaje i meta komentar na sopstvenu karijeru koja ide polako u suton, ali ako je ovako samo neka nastavi) velika zvezda nemih filmova, nepopravljivi ženskaroš i poštovalaoc dobre čašice.
Sidney Palmer (Jovan Adepo, poprilično neupadljiv performans, pored ostalih flambojantnih i iskarikiranih predstavljanja od ostalih kolega deluje kao da ne zavređuje pažnju, ali je predivno videti da imamo barem jednog ozbiljnog lika) jazz muzičar u usponu koji će dobiti svoj proboj putem rada na filmovima.
Lady Fay Zhu (Li Jun Li koja uspešno prenosi šarm i šmek istoka i dodaje dozu velike misterioznosti) kabare pevačica i spisateljica titlova na nemim filmovima. Femme Fatale filma.
Elinor St. John (Jean Smart, od Farga, pa u svakom sledećem projektu, gde god da se pojavila, naprosto pleni svojom prirodnošću i kako lagano barata britkim opaskama i humorom) vremešna tabloidna novinarka koja prati silna dešavanja ove gorepomenute ekipe likova.
I pratimo njihove uspone i padove tokom decenija i kako se sam film menjao, samo što se tu dovodi u pitanje da li je Babylon samo zabavan i ima li šta novo da kaže o Holivudu što već nismo znali?
Drago mi je da potvrdim da je dovoljno neozbiljan i drzak sa svojim priprostim humorom da će svakako biti veliki dašak osveženja na već pomalo učmalim filmovima koji igraju na sigurno. A to rade kroz to da ne prikazuju ništa što bi nekoga uvredilo, biraju određene glumce i glumice da bi mogao film da se izgura na mišiće jer kada se razmisli malo, doba filmskih zvezda je prošlo, sada se čini da su franšize sve i da samo preko njih može da se opstane, svaka čast izuzecima.
Zaista nema problem da vas nasmeje sa pokazivanjem govana, pišaćkom, znojem i krvlju svih ljudi koji su učestvovali u stvaranju Holivuda i da pri tome ima ritam koji prati poput velikog improvizatorskog jazz benda.
U suštini sve ovo ima dobar ritam u početku, i ta energija se jako ceni. Prvih sat i nešto vremena neće vam dati da se opustite i napregnuće sva vaša čula, kao kada vas uhvati neka vrsta euforije i ne stišnjava se. Nekada sam mislio da je uvod u La grande bellezza najraskalašniji početak i najbolji đir ikada prikazan na filmu, e pa Chazelle je na sve to samo rekao nema problema daću vam najbahanalniju žurku ikada, sa toliko golotinje, narkotika i hektolitara alkohola i upregnuću kameramena (Linus Sandgren, vrstan izbor i već ustaljeni saradnik, čije su igre senki i boja raskošne i kada treba zahvatiti krupan i epski kadar, on je bio pravi izbor, a Babylon ima toga na izvoz) i montažera (Tom Cross, čovek pauk, ako je kokainska montaža izraz koji se koristi za frenetičnu montažu, onda je ovde ima na pleve, čak su kadrovi i tranzicije toliko komplikovane i precizno urađene, dok se povremeno mešaju sa skoro pa dokumentarističkim prikazom kamere koja je snimala iz ruke i osećate da ste tu i konstantno spaja sa muzikom koja zadaje ritam) i dobićemo nešto što će mnogi studenti filma izučavati i pokušavati da skinu u budućnosti.
Cenim to što se bavi silnim karakterima, jako velika pažnja pridodaje samom procesu stvaranja filmova, većina ljudi koji gledaju filmove ne zanima taj proces, a ovo će nadam se pomoći, iako je ovde prikazan zastareli način pravljenja, ali utoliko i zabavan, kako to nije lak posao, i da postoji dosta prepreka koje treba konstantno savladati da bi imao gotov proizvod. Neke od tih scena su takođe neverovatno zlatne u smislu da prave atmosferu koja je konstantno negde između totalnog ludila i gomile neprijatnosti do apsurdnih situacija zbog kojih ćete se kikotati sebi u bradu, a i čitavoj ekipii koja učestvuje u pravljenju istih.
Iako poseduje dosta zabavnog materijala, i fenomenalno je snimljen, nebouzdanost i ekces dolaze Chazelle-u glave, jer kada krenu da se ponavljaju scene ekscesa, zapitamo se da li moramo da pojedemo još jedan deo tog kolača ili je ovo sve već do sada bilo dovoljno? Prehrabo što se nakanio da ide do kraja sa svojom vizijom. Ali film je čak u par monologa i scena pre samog završetka, poentirao neke stvari u vezi prolaznosti zvezda, i u tome zašto svi vole da gledaju filmove. Tome doprinosi i jako čudnjikava završnica za koju i dalje nisam siguran da li je sasvim ozbiljna ili sprdnja sa njegove strane, ali me takođe nije ostavila ravnodušnog.
Voleo bih samo da je film zaista imao veću poentu od puke zabave, nije da je to nešto loše svi mi volimo da utrošimo vreme na filmove koji nam daju oduška od stvarnog života, ali mi se čini da je ovome zaista jako malo falilo da postane klasik.
Osvrnuo bih se još na muzički rad Justin-a Hurwitz-a, ako je sa pređašnjim filmovima kalio zanat i dao nesvakidašnji pečat, ovde je odradio maestralan OST koji se toliko organski veže za film, da nikako drugačije moglo da funkcioniše Od velikih orkestracija, zaraznih jazz ritmova i nežnih klavirskih soloa, ovo je jedna vredna mućkalica koja se može ispratiti i van samog filma, ali takođe pokazuje da je simbioza slika i zvuka i dalje bitna.
Jaka 6, teži ka slabašnoj 7, gledao bih ponovo jer je moja kopija u bioskopu imala neki čudan šum pa su se boje razlile do kraja filma
Edit: tehnički film je izašao baš na kraju 2022, pa bih ga stoga uvrstio u 2023.