Nope, sasvim su ok, zapravo i medju najboljima koje sam probao do sad, a probao sam nekoliko.
Opet mu nisi resio problem, ako poprskas taj anti sprej ili to sirce sto smrdi, ta prasina nece se neko vreme skupljati tu, ali oce na podu, potpuno ista kolicina, koju udises, tako da ako nema nesto sto unistava prasinu, ne pomaze skoro nista, jer prasina ulazi svaki put kad otvoris prozor, a i mi sami je stvaramo.
Prašina se zapravo stvara jer se stvari oko nas raspadaju. Najveći deo prašine sastoji se od sićušnih delića većih stvari. Svet se sve vreme mrvi u prašinu, koja lako nalazi put do naših domova.
Čestice koje lagano lebde u sunčevom zraku lako mogu biti zemlja koja je u kuću uneta spolja, komadići tla pomešani sa prahom betona skinutim trenjem sa trotoara, i malčice gumenog đona. Prašina, koju raznosi vetar, može poticati od bilo čega – zamislite sve te stvari na Zemljinoj površini koje neprekidno haba erozija, sagorevaju u pećima, seku se testerama. U fabrikama, prašina se stvara pri bušenju i glačanju materijala. Fabrički radnici često moraju da nose maske kako bi se zaštitili od udisanja sićušnih komadića metala ili majušnih čestica samlevenog svetlucavog stakla. Biljke se suše, mrve i vetar ih nosi kroz vazduh. Vulkani u vazduh izbacuju pepeo i prekrivaju svoju okolinu slojem sivog praha. Čak i sa čovečje kože otpadaju mrtve ćelije. U stvari, najveći deo kućne prašine sastoji se od ćelija kože koje otpadaju sa onih koji u njoj žive – težinski udeo ćelija kože u kućnoj prašini može biti do 70%. Prašina ne iščezava, samo se premešta sa jednog mesta na drugo (svako ko je brisao prašinu, to dobro zna).
I Mesec je baš prašnjavo mesto. Astronauti koji su zakoračili na njegovu površinu stupili su u debeo sloj prašine, kamena koji su izmrvili meteoroidi vekovima udarajući u Mesec. I na Marsu roboti-istraživači upadnu u prašinu boje rđe. Čak i sam svemir, naizgled sasvim prazan, u stvari je prašnjav. U njemu lebde svakojaki molekuli, od kamenog praha do zvezda koje su eksplodirale.