Najbolji film godine je tu.
Triangle of Sadness, je sve što se može poželeti od filma. Nosi jaku poruku, presmešan je u pičku lepu materinu, i to na najneprijatniji način. Na momente toliko jako seče u ljudsku psihu i klasne podele, nemilosrdno, koncizno, postavljajući prava opažanja koja more modernog čoveka. Nismo svi jednaki niti ćemo biti, ali zašto da ne odemo u tu čamotinju i da vidimo šta se krčka u ambisu? I ostale teme od zaljubljenosti, glupavom trkom u kapitalističkom sistemom za tim parama koje zasigurno neće doneti više sreće, i silnim procesima koje samo čovek može da osmisli i da ti proda kao nešto ekskluzivno, a u suštini sve je tako jebeno besmisleno. Napisaću duži rant, ali ovo je 10/10.
I treba ga gledati u bioskopu, jer je pre svega odlično montiran, izaziva veliku nelagodu, drugo zvuk je kao nijedan od filmova do sada što sam imao prilike da vidim, i bilo mi je jako zabavno kako je sama publika reagovala na neke stvari (mali spoiler, fokusirajte se na zvuk iphone dok uzima sliku, ili konstantne notifikacije, a da ne pričam o tome što može da izazove morsku bolest, hehehe) par ljudi je reklo da im je muka.
Pjur cinema.