Budimo realni, Gibsona ne treba nikome da preporučujem ali opet moram. Sa knjigom Periferal mi deluje kao da je u potpunosti ovladao odstranjivanjem svega što nije čist sadržaj priče ili oslikavanje likova i sveta. I što je meni još bitnije knjiga postaje sve bolja kako se bliži kraju. Mnogi zaseru kraj uključujući tu i Den Simonsa i Stivena Kinga što mene posebno nervira ali ovo je sušta suprotnost.
Knjiga nije kiberpank. Nisam pročitao nastavke Prepoznavanja Obrazaca ali ova kniga je otišla još dalje od teme koja ga je proslavila. Daleko od toga da je to loše. Kniga je i dalje i te kako zabavna i pitka. Sa druge strane deluje manje proročka u odnosu na prve dve trilogije. Ne da ne bi bilo logično da se neke stvari iz knjige dese (ili se već uveliko dešavaju na nižem tehnološkom nivou) već zato što je glavna tema prežvakana milion puta i novi ugao koji Gibson pokušava da predstavi niti je toliko nov niti je nešto posebno intrigantan. Ali kao što je Macross Plus apsolutno remek delio iako je u osvnovi klasični ljubavni trougao i ovde celina daleko više od pojedinačnih elemenata. Možda je to zbog odličnih likova, možda zbog samih određenih događaja a možda i zbog paralela sa današnjicom ali ovu knjigu sam prosto progutao u poređenju sa Slikom Dorijana Greja koja mi je bila sledeća na meniju.