Small Engine Repair 2021
Sinopsis: Tri doživotna prijatelja iz Nju Džerzija žive dobar život zajedno i podržavaju se međusobno. Dolazi do svađe koja prekida prijateljstvo na duži period, ali jedan od njih ima plan da ih okupi sve, pod jako intrigantnim okolnostima.
Film je baziran po predstavi koja se već par godina vrti na njihovim pozorišnim daskama i pokupila je dosta jake kritike. Odmah da sklonim sa puta tehničke aspekte, ovo je jedan pristojno snimljen i režiran film. Nema puno lokacija, ali nije klasična kamerna atmosfera poput
Ma Rainey's Black Bottom koji je isto baziran po predstavi i u kojem se vidi da je po tome i nastao.
Šta je ono što najviše valja u filmu? Naravno odnos između tri glavna glumca, John Pollono (ujedno scenarista i režiser) John Bernthal i sjajni Shea Whigham za kojeg tvrdim da je trenutno najbolji karakterni glumac u Holivudu i u ovom filmu je to betonirao.
Malo je teško pisati o samom zapletu, a ne otkriti iznenađenje koje sledi, ali ukratko film se bavi klasičnim životnim stvarima, odrastanjem i druženjem male grupe prijatelja. Kako na njih utiču neke lične bubice i ujedno kakve probleme nosi i njihova muškost. Ima jedna posve jaka scena koja dovodi u pitanje jednog od likova i probleme koje ima sa svojim unutrašnjim besom, bukvalno mi je to bio veći horor nego li tamo neke karakondžule koje jure napaljene tinejdžere da prekolju.
Ono što takođe poštujem što je njihov odnos prikazan jako realistično i uspevaju da odglume kao da su tri najbolja prijatelja na svetu, i u dobru i u zlu.
Ako bih imao neke zamerke to je sam završetak filma, ulazi u klasičnu moralističku priču, koja je već dosta puta ispričana, i nekako mi je to oduvek bilo nezahvalno jer na neke stvari nemamo odgovore, nismo ih sami doživeli i nadam se da nikada nećemo, ali ujedno to popovanje ili da se ide u jednom pravcu ne mogu da osudim zbog situacije, ali i ne mogu da podržim njihove izbore.
Nedostajali su mi ovi filmovi koji se bave svakodnevnim životima, nekada su to bili mali indie ili art house filmovi poput Smoke ili Friday, gde razni ljudi bleje u svojim mestima i život samo teće. Pregazilo ih brzo vreme, ali sa ovako solidnim scenarijem i dobrom glumačkom postavom nadam se da će ih ponovo biti više.
Jaka 7, naginje ka 8.
The Card Counter (2021)
Paul Schrader je oduvek bio na ivici da postane veliki šarlatan, ili genije kojeg usere na svakih par decenija da izbaci jedan do dva odlična filma. First Reformed je bio jedan od najjačih filmova koje je uradio u ovoj deceniji, i zaista sam želeo da TCC bude to samo u još jačem gasu, ali avaj ispao je polovičan film.
Sinopis: William Tell (Oscar Isaac) je talentovani kockar koji nas uvodi u taj svet. Živi minimalističkim životom, nosi crno, ima svoje rutine koje poštuje i gleda da ih ne ruši i privuče pažnju drugih ljudi. Na svojem putovanju kroz Ameriku sreće omladinca (Tye Sheridan) koji je pun besa i srdžbe i Tell pokušava da ga ukloni saputa koji je i njemu bio poznat. To putovanje će otkriti mnoge tajne koje Tell nosi sa sobom.
Oscar Isaac je jedan od najboljih glumaca današnjice, ali verujem da nije jednostavno imao sreće sa scenarijima koji su mu dati, osim ovih izuzetaka Inside Llewyn Davis i A Most Violent Year, Ex-Machina, uvek on daje svoj maksimum, ali ti filmovi ne dostignu puni potencijal da bi dignuli njegovu zvezdu još više. Njegov Tell je klasičan arhetip namučenog lika kojima se Schrader vešto poigrava tokom silnih decenija, nekako mi je čak i hrabro kako Schrader njegovog karakter gleda sa romantičarskim naklonom i romantizuje ga kao "čestitog" usamljenika koji živi sopstveni život po kodeksu. Što i ne treba da čudi, jer čovek je radio biografski film o Mishimi, koji takođe preporučujem.
Tye Sheridan je izdžigljali klinac koji je nekada glumio Cyclops-a u novim X-Men-ima pre nego što su ih kupili Disney, jedva sam ga prepoznao u ovoj ulozi i ne znam zašto pobrkao sam ga sa Miles Teller-a iz Whiplash-a. Njegov performans mladog zgubidana je interesantan i nadovezuje se na Oscarovog lika i pospešuje da iz njega proizađu humane emocije koje su suzbijene pod velikim zidom.
Najslabiji deo postave je svakako Tifanny Haddish, koja igra La Lindu, kockarku i sponzora koji će pomoći Tell-u da zaradi neke dodatne novce. Mislim da je ona bila poputni promašaj i da nije uverljivo odglumila njen lik, nekako bih više voleo tu da vidim, Angelu Bassett iz mlađih dana ili Reginu King. (bila je fenomenalna u Lindelofoj Watchmen seriji)
Schrader često postavlja taj arhetip klasičnog anti heroja, i konstantno se pograva, ovde je posvećena priča onom što uradimo u prošlosti i kada nas u sadašnjosti ista prošlost sustigne i kakvi su nam izbori. A nekako se čini da su najbolje namere uvek najgore.
Što se same režije tiče, ima dosta praznog hoda, gde je film previše statičan, razumem da je Schrader hteo da nam predoči kakav je svet i život kockara, po svim tim zatamljenim mestima gde ne ulazi prirodna svetlost, konstantno je graja aparata, karata i kuglica koje se rotiraju i uvek možete videti najveći polusvet.
Cenim što i dalje pokušava da napravi interesantne cake sa bojama, mada nije mu to prvi put, samo što mi je ovde bilo jefitno, jer je lokacija bila veliak reklama. U First Reformed je to ostavilo daleko jači utisak.
I ovo ulazi u kategoriju filma srednjeg budžeta, što mi je u neku ruku drago da se vraćaju ponovo, jer ne morate pući milijarde da bi napravili iole gledljiv film. Nadam se samo dok je Schrader i dalje u žaru da izbaci još jedan film uskoro da će uvideti svoje greške i poraditi na njima.
Jaka 6.