Prešao sam trojku sinoć i mogu reći da mi se iskustvo drastično pomeralo na bolje kako je igra odmicala. Istina je da solidan broj protivnika nije baš dobar, da ima praznog hoda, da ima mnogo gimmicka, i da je igra preambiciozna za hardver, ali je igra prosto previše kul da na kraju ne budem oduševljen, uz naravno core borbenu mehaniku koja je standardno odlična. Da podelim po crtama ovo što sam naveo (igrano na expert difficulty). Biće nekih lajt spoilera, mislim da ne oktriva suštinu onoga o čemu pričam. Ono što smatram većim sam zamračio, ali to ne radi na tapatalku, tako da ste upozoreni.
Što se tiče protivnika sve što ne ide na dve noge je uglavnom gnjavaža. To su uglavnom bossovi i mini bossovi. Em što su ultra overdesigned, sa milion rogova, udova i koječega, da je teško videti šta rade i koji njihovi potezi su u stvari napadi, em što apsolutno zahtevaju korišćenje Demon Slave mehanike. Ko to ne voli, jbg. I dalje postoji problem iz dvojke da vole da napadaju čak i kada ih ne vidiš na ekranu. Imaju kao neki zvuk koji najavljuje napade, ali to nije dovoljno dobro.
Kontraargument je da su ostali u suštini ok. Dizajn im je dosadan, ali generalno nisu gnjavaža kao što su npr. bili u dvojci, da stalno prekidaju comboe dok ih biješ. Posle nekog vremena naučiš i da prepoznaš kad će koji napad da izbace, i postaje zabavnije. Moram reći i da mi je Strider verovatno najzabavniji boss u celom serijalu, i još su ga napravili na fazon rival bossa, ala Vergil, tako da se više puta susrećeš sa njim, i svaki put je bilo kul.
Summonovanje demona se na kraju nije ispostavilo kao esencijalno van bossova, može većim delom da se ignoriše i da se samo koriste Assault i Wink Slave potezi, i da budeš efikasan i imaš dobar rang na kraju. Međutim ima tu dosta materijala za igranje, mislim da su umešno rešili neke probleme iz prošle igre gde si teško mogao da launchuješ veće neprijatelje, dok ovde baciš demona i onda nastaviš da mlatiš sa Bayonettom.
Sami demoni i, kad sam već kod toga, oružja su ispali super kreativni. Jeste da više ne možeš da kombinuješ loadout posebno za ruke i noge, ali su kvantitet i raznovrsnost oružja i demon masquerade nadomestili to. Kada znaš da arsenal uključuje jo-jo i glavu zmaja montiranu na topovsku cev, i da to nisu najluđa oružja koja igra može da ponudi, znaš koliko je sati.
Mislim da su tu dosta gledali poslednji DMC i samo razmišljali na koje načine mogu da nadmaše to. U DMC-u imaš balrog set set za ruke i noge, ovde bukvalno imaš voltron armor koji rastavljaš i bacaš na protivnike. U DMC-u imaš fedoru, ovde imaš mađioničarski štap i šešir koji bacaju slepe miševe. U DMC-u imaš gitaru, ovde imaš mikrofon gde pevaš i buffuješ dmg ili defense. U DMC-u imaš motocikl... U Bayonetti 3 ne samo što imaš parnu oklopnu lokomotivu sa testerama umesto točkova koju možeš da voziš, nego možeš i da se pretvoriš u lokomotivu
. Masquerade daje dodatni flourish sa posebnim sposobnostima tipa veći skok, letenje i slično, i ima neke kul specifične napade.
Demoni su isto raznovrsni, svaki ima neke korisne gimmicke, tipa da uplete protivnika u mrežu, da ga ponese u vazduh i slično. Ipak, početna Madama Butterfly mi je nekako najbolje legla jer ima brz moveset koji je sličan samoj Bayonetti, pa može lako da se uklopi u combo mašineriju. Samo ću još reći, toranj(!).
Nakon prelaska sam upalio prvi chapter na infinite climax težini i sve sam naređao platinum i pure platinum medalje, tako da je na kraju borba dobro legla, bar sa Bayonettom.
Sa Violom nisam nešto posebno zadovoljan, ima samo jedno oružje i demona, što deluje newbie friendly, ali je u stvari mnogo teža za igranje jer aktivira witch time samo preko parryja. Sam parry nije toliko težak, ali da bi taj witch time bio iole upotrebljiv, moraš da ubodeš izuzetno precizan tajming (ne znam sada frame data, ali taj specifičan parry window nije veći od 3-4 frejma), tako da je jako teško biti stylish sa njom. Srećom, nju vodiš u samo 3 chaptera pa se lako pregrmi i to.
Prazan hod - jbg, prate se trendovi, ne mogu ovde mnogo toga pozitivnog da izvučem. Sve mora da bude makar semi-open world i to je prosto tako. A ne možeš ni da ignorišeš neke collectibles jer mora da se upgradeuje health i magija. Sa druge strane, u kasnijim prelascima sve može da se ignoriše samo je borba bitna, i ono što je nekada bilo natezanje od pola sata da vidiš da li si sve bitno pokupio i da nisi nešto slučajno propustio, sada može da se preleti za minut.
Mnogo gimmick nivoa - ovo dolazi sa teritorijom, Bayonetta je to radila od samog početka. Ovde ih ima više nego ikad, ali mislim da je najveći problem to što su ovi što su u ranijim nivoima najgori i mogu jako da odbiju ljude. Ono klizanje po zgradama i vodi, pa onda skakanje po zgradama, i na kraju 1v1 fighter su me jako omračili, bukvalno sam isključio konzolu to veče. Dobra stvar je što kasnije, bar meni, postaju mnogo manje naporni, ne traju dugo, pa može da se i uživa u spektaklu. Voz mi je bio zabavan, a posebno mi je bila epska sekcija u
Parizu gde se igra side-scrolling shooter koji je relativno kratak i mnogo manje naporan od onih u prethodne dve igre. Boriš se sa jebenim sat tornjem sa zvonikom i na kraju kulminacija ritam igra sa pevanjem. Prejak momenat, a nije neka iritirajuće teška budalaština. Ono što bih ipak voleo je da te gimmick sekcije ne ulaze u konačni rang na kraju chaptera jer je iz mnogih preteško izaći, a da ne primiš dmg. Ko hoće pure platinum medalju, čekaju ga sati i sati patnje.
Ovo ću povezati sa prevelikim ambicijama za ovako bedan hardver kao što je Switch, ali bila bi greota da nisu pokušali da naprave sve ovo, jer mislim da niko u industriji ne radi spektakl kao što to Platinum Games radi. Količina haosa, cheesinessa, kiča, svega mogućeg, muzika koja kida, plus dodir Japana, niko drugi ovo ne može da napravi. Istina je da framerate često pada, ali nije neigrivo. Svakako će Switch jednog dana imati naslednika koji će valjda imati i backward compatibility, pa će moći ovo da se iskusi na pravi način.
I eto, igra mi je od razočarenja zbog velikih očekivanja na kraju nekako skočila u top 2 ili 3 igre ove godine. Igra ima prosto previše stila da bi ostao ravnodušan, spektakl je bez premca u industriji, Bayonetta kida. I naravno, srž serijala, borba, je i dalje među boljima u žanru. Priču neću da komentarišem, vidim da je izbila neka kontroverza na internetu, i to me uopšte ne zanima, ko ceo taj cirkus shvata ozbiljno neka se upuca. Balansira se kič, ustaljeni klišei, gomila referenci na filmove i druge igre... Uglavnom, čista zabava.
edit: još samo da pomenem da se vidi koliko im je žao što im Scalebound nije uspeo i koliko žele da proguraju taj koncept. Prvo sa Astral Chainom, a sad i u Bayonetti sa summonovanjem demona
