The Mitchells vs the Machines (2021)
Drugo filmsko čeljade Sony animatorskog studija koji nam je podario drugu najbolju verziju Spider-man.
Sinopsis: Mitchellovi su velika porodica, imate oca koji je starog kova i bavi se majstorijama, majku koja je uvek puna podrške, i sina koji je zaluđenik za dinosaurusima i kćerku koja ima inspiracije da postane režiserka. Ona dobija potvrdu da je upisala filmsku režiju, ali uleće u razne konflikte sa ocem koji ne razume nju, a bogme ni ona njega. Krenuće na avanturu širom Amerike koja će uključiti i jedan besan Iphone. (nije Iphone ali razumete)
Prošao bih deo u vezi stila animacije, video sam da je dosta ljudi bilo razočarano mešanim stilom 3d-a i 2d-a, tvrde da je Into the Spider-verse daleko bolji film, sa scenarističkog aspekta sam suglasan i da su neka animacijska rešenja bila fantastična i prenete kao iz stripa u njemu, ali ima i ovaj film dobrih stavki.
Ali ovde nije ista ekipa režisera kao na prvom filmu, već imamo u sedlu dva režisera Mike Riand-a (Gravitiy Falls, scenario i glasovi) i Jeff Rowe, i čini se da su se neke stvari recimo iz Gravity Falls prenele u ovaj film. To se možda najbolje vidi u dizajnu samih likova, a i uostalom ostalih likova unutar filma, niko nije savršen i lep kao u Disney-Pixar-Dreamworks filmovima, i to je možda najhrabriji i najjači potez koji su mogli da učine ovde.
Ne smatram da je animacija bazična kao što spominju, već ima taj evropski šmek, likovi imaju glave i noseve i uši i čitavu fizionomiju u raznim iskarikiranim stavovima. Sve je to ispraćeno sa 2d animacijama koje stavljaju kao neku vrstu meme-a, za koje moram da priznam da će brzo ostariti i biti zaboravljene i u nekom momentu postanu pomalo naporne, ali opet treba ceniti toliki trud da ubaciš dva stila animacije i sijaset detalja svuda.
I znam da će zvučati poprilično otrcano, ali mi se dopada što se film pre svega bavi odnosima u porodici i to je zaista srce ovog filma. Dobro su prikazali njihove unutrašnje dinamike i nesklade iako su animirani likovi, delovali su mi sve vreme uverljivim, i smatram da bi možda Mitchelli zaslužili čak i sopstvenu seriju gde bi mogle razne teme da se obrade na tematiku porodice.
Sa druge strane, smatram da je sci-fi deo previše lenj da bi bio vredan pomena, već ste sve to videli XY puta, i džaba što ima dosta pastiša poput Tron-a i 2001 Odiseje, scenario tu opada i baš je odrađen lenjo sa njihove strane.
Ali ono čime je uspeo da nadomesti nedostatak je spektakl, akcija i veličina nekih scena su toliko dobro osmišljene i izrežirane da sam oprostio te propuste i odgledao film do kraja.
Humor me nije radio većinu vremena, nekako je previše čist i siguran i oslanja se na određene mimove, za koje i sami znate da brzo zastarevaju i bivaju zaboravljeni. Užasno je što su iskoristili jednu pesmu dva puta koja je trebala da prikaže taj pobedonosni momenat, da sam se pitao da nisu imali budžet neku drugu pesmu da uzmu ili jednostavno da izbegnu ponavljanje.
Daleko je od savršenog filma, kolje ga i dužina trajanja, skoro dva sata i smatram da je to preterano. Moglo je sve da bude kompaktnije i da traje 90 minuta i dalje bi bilo gledljivo.
Evidentno da Netflix algoritam ume da ubode povremeno solidan film, a od ovog animatorskog studija očekujem da će u budućnosti da nastavi da isporučuje animatorska čuda i eventualno nadigra gore pomenute kompanije koje drže primat na tom polju.
Od mene čestita 6.