Prešao sam juče sa novinarkom, pa bih mogao reći koju o igri.
Počnimo sa onim što se odmah vidi - artstyle. Meni je odličan, volim taj 2.5D trip, a dopada mi se i cel shading. Igra ume da izgleda čudno povremeno jer se neki 3D elementi ne uklapaju najbolje u ostatak igre, ali nije preterano često, pa ne postaje nepodnošljivo.
Muzika ume biti odlična, pogotovo kada se zakuva akcija i gitare počnu da papre. Voice acting mi delovao slabo, ali nije mnogo uticalo na iskustvo. Zvuk je veoma dobar, pogotovo zvukovi koje neprijatelji ispuštaju - ume biti jezivo kada si u mrklom mraku i čuješ jecaje jednog neprijatelja koji te je malo pre napao na prepad.
Kada već spominjem prepad, moram spomenuti i da je ovaj FPS zapravo horor igra. Najčešće će vas prepadati jump scare-ovi koji funkcionišu ovako: šetate se uskim hodnikom, pred vama je skretanje pod uglom od 90 stepeni, kada skrenete pred vama će biti neprijatelj koji će glasno da urlikne. Ne karikiram kada kažem da ti momenti postaju veoma predvidivi.
Srećom igra ima veoma dobru atmosferu koja popravlja te jump scare momente i čini igru zapravo strašnom u pojedinim trenucima. Igra ume biti veoma mračna, toliko mračna da bukvalno ne vidite ništa. U tim trenucima vam može pomoći samo baterijska lampa/fenjer. Dok koristite baterijsku lampu, ne možete koristiti oružje. Koliko god da nisam gotivio tu foru u Doom 3, toliko to gotivim u Forgive me Father. Više puta mi nije bilo svejedno u mračnim prostorijama kada osvetlim neprijatelja, opalim u njegovom pravcu, a zatim ponovo osvetljavam ispred sebe, a neprijatelj mi se unosi u lice.
Nema mnogo oružja u igri, mislim da ih ima samo 8, ali nije ni potrebno više, pogotovo ako se uzme u obzir da ni jedno nije beskorisno i da sam s uživanjem koristio različite puške u zavisnosti od situacije. Ubijanjem neprijatelja dobijate XP koji trošite kako biste unapredili oružje koje koristite, kao i svoj health, armor, svetlo, itd. Protip: odmah uzimajte skill koji vam daje više XP kada ubijate neprijatelje. Pored oružja imate i moći koje vam pomažu u toku borbe, ali imaju cooldown. Moći se razlikuju u zavisnosti od kojeg od dva lika vodite kroz igru i variraju od mača kojim vraćate health svakim udarcem, do nekakvog bullet timea.
Neprijatelja u igri ima mnogo, a igra vas postepeno upoznaje sa novima. Prijatno me iznenadilo kada sam skapirao da igra ubacuje nove neprijatelje čak i 3-4 nivoa pred kraj igre. U početku ni jedan neprijatelj ne predstavlja preteran problem, ali kako igra odmiče, tako primećujete da su noviji neprijatelji brži, imaju više healtha, jače udaraju, napadaju agresivnije, ali se i povlače povremeno. Ima par neprijatelja čiji su projektili veoma brzi, pa morate konstantno biti u pokretu i naučiti kako se neprijatelj ponaša, ako vam je stalo do čuvanja svog healtha. Borbe su često veoma zabavne, a umeju biti izazovne čak i na medium težini.
Deluje mi kao da igra nije najbolje balansirana kada je težina u pitanju. Uglavnom igram igre na medium tokom prvog prelaska, ali u Forgive me Father je često bilo momenata kada sam žalio što ne igram na većoj težini... sve do kraja igre kada i medium postaje poprilično izazovan. Težini doprinosi i save sistem koji ne dozvoljava save scumming, pa na većim težinama ima momenata gde morate da birate jednu od dve opcije: početi nivo od početka, pokušavati savršeno odigrati određenu deonicu igre na 2HP u nadi da će nekako da vas usere da vas ni jedan neprijatelj ne pogodi do sledećeg checkpointa.
Dizajn nivoa se kreće u rasponu od odličnog do teškog sranja (uglavnom poslednji nivoi). Ima i par gimmick nivoa (nivo pod vodom) koji ni malo nisu zanimljivi i deluju kao nekakav neuspeli eksperiment koji je ubačen u igru radi produžavanja dužine. Ima par nivoa koje bih s uživanjem ponovo igrao, ali zato ima i par koji kao da su iz neke druge igre. Sećam se da sam jedan nivo igrao oko 70 minuta, dok sam neke prelazio za ispod 5. Taj koji sam igrao 70 minuta bih spalio. Još jedna stvar koja me iritira je nedostatak podešavanja sensitivityja miša, a i osećaj kretanja ume da bude čudan, pogotovo kada pokušavate precizne skokove. Da, igra ima povremene platforming delove (pogotovo pred kraj igre) koje bih zabranio u ovoj igri. Ni malo ne stoje dobro ovoj igri, a pošto je kretanje takvo kakvo je, često sam se osećao trapavo. Tu je i činjenica da par platforming delova maksimalno uspore igru i izbace vas iz onoga što očekujete od ovakve igre - gotovo konstantna akcija.
Što se priče tiče, prisutna je. Toliko o njoj.
Lovecraft setting je, ako se ja pitam, prežvakan, a ova igra ne nudi ništa novo po tom pitanju. Pogodite ko je poslednji boss, imate samo jednu šansu, ubeđen sam da nećete pogrešiti.
Sve u svemu, Forgive me Father je zabavan horror FPS koji ćete preći samo ako ste uživali u igrama poput Blood (ovde nema hitscan smarača) i možete tolerisati loše odluke developera kao i često repetitivan gameplay. Igra ima odličnih momenata i ume biti zabavna, ali ti momenti često umeju biti ispresecani lošim dizajnerskim majstorijama (deo sa rotirajućim platformama na kraju igre je teško sranje).
7/10