Eto, završih i ja. Čekao sam hiljadu i jednu noć da budem siguran da su ispeglali bagove. Ukratko: oduševljen sam, the hype is real, i definitivno je vredan nastavak prvog dela. Duža verzija mojih misli je kompleksnija, i sledi, kao i potencijalni spojleri, ali gledaću da zamalgim te delove.
Kao prvo, ako izuzmemo Rhombus of Ruin VR point and click igru (nisam još igrao), ovo je bukvalno direktan nastavak prethodne igre. Događa se samo par dana nakon i sviđa mi se kako su uspeli da izvedu taj prelaz, kao da sam prvi deo (jedna od mojih omiljenih igara) igrao tek juče. E sad, iako postoji retrospekcija na početku (koja se najviše obazire na Rhombus of Ruin), verujem da će novodošljaci biti zbunjeni. Ne samo što se tiče poprilično bogate (iako istovremeno možda ne i kompleksne) priče, već i same ideje i mehanike igranja, koje su u prvom delu izlagane bukvalno tokom cele igre, na tenane. Ovde već počinjemo sa većinom moći kao standard, što je meni kao veteranu (prvi deo sam prešao dva puta) veoma godilo. Takođe, sama struktura igre je skoro pa odraz prvog dela. Veoma je slična gradnja i layout hab(ov)a i nivoa, iako je sve veće, bogatije, razrađenije i zanimljivije.
Kada smo već kod mehanika, drago mi je da su batalili neke moći i dodali nove, ali mi se čini da nisu baš sasvim uspeli reagovati ne feedback iz prvog dela (iako su se jasno potrudili). Neke moći su i dalje samo gimmick, korisne u izuzetno isključivim i retkim situacijama. Poprilično su beskorisne. Dok su recimo nevidljivost izbacili, koje je bilo korisno. No, istina je da su neke moći "boostovali" preko upgrade mehanike te dodavanjem bedževa, od koje dve stvari je ova druga efektivnija. Ali, je takođe veoma limitirana. Dosta je mukotrpno stalno menjati bedževe, a ima samo tri slota, pa sam na kraju ostavio tri najkorisnija i retko ih menjao. Mogli su dodati kupovinu dodatnih slotova u Ottomatic, ali eto nisu.
Najveća frustracija mi je bilo kretanje. Da, mnogo je bolja reakcija na komande, sve je fluidnije, ali i dalje je nezgrapno ciljati tačno mesto preko skokova, hvatati ivice, ne izgubiti se zbog ćoškova i kamere, i ne pasti u smrt jer nešto izgleda kao platforma ali je zapravo hard-block ivica nivoa. To sve je skoro isto kao u prvom delu. Sreća pa smrt nije velika kazna u ovoj igri (bukvalno sam samo jednom izbačen iz uma tokom celog playthrough-a). Dok sam prvi deo prešao preko tastature i miša, ovde sam se baš mučio i veoma brzo odlučio da mapiram sve na Steam Controller. To je pomoglo, ali ne i dovoljno. (Plus ne znam da li je do igre ili Linux third-party softvera za kontroler, ali sam doživljavao ponekad bug gde neke od kontrola prestanu da rade dok ne izađem u meni i nazad.) Neke stvari su do igre, ne do načina inputa, na žalost. Kao recimo wall jumping... Jaooo, znači na pet mesta u igri se to zapravo koristi (a i tada je forsirano), a inače me je to koštalo života hiljadu puta jer umesto da se uhvati za ivicu, Razputin krene da klizi, pa skoči u pogrešnom smeru i samo bude "aaaAAAAAAAARREEGH"... Isprao mi taj krik malo mozak.

Takođe borba je ista kao i u prethodnom delu. Sada imamo na raspolaganju par strateških mogućnosti više, ali generalno se svodi na bežanje i spemming moći. Nije preterano zanimljivo, ali ume biti izazovno. Srećom nema (barem ja nisam doživeo) momenata gde preteraju sa količinom neprijatelja pa da to postane smor. Uspeli su naći balans, ako već nisu beknuli neki combat system koji više zadovoljava. Igra je inače, koliko vidim na Netu, "collect-a-thon platformer advenure" što dodaje konfuziji ljudi. Igra nije tvrdokorni platformer, džabe očekujemo to, iako bih i ja definitivno očekivao solidniji doživljaj što se tiče tog aspekta. No, srećom svi ostali kvaliteti igre su toliko jaki aduti, da čak i uz ove probleme izvlače igru daleko iznad proseka.
Još jedna bitna opomena se tiče Figmenta i ostalih svaštarija koje se skupljaju. Kec sam eto prešao dva puta i oba puta nisam našao ista dva figmenta. Ovoga puta sam tiltovao igru bez naročitih problema, ali sam zato sigurno proveo duplo više vremena nego što bih inače. Dodatak foto kamere unutar igre mi je genijalan (iako su filteri malo beskorisni sem jednog, čitaj dalje za detalje oko tog), ne samo jer sam mogao divne skrinšotove da pravim, već jer sam mogao da gledam unaokolo što mi je često pomoglo. Jedini koristan filter dobijamo tek na kraju igre. što je velika šteta, mogli su malo ranije ili barem najaviti da će ga biti
jer i dalje ima teško dostupnih/primetljivih figmenta, a je proznojao krv pre endgame-a. Taj filter inače služi da se lakše nađu figmenti i stvarno je do jaja.
Daleko najbitniji deo je priča, gradnja sveta, likovi i dijalozi. Tim Schaffer je bez daljnjeg majstor svog zanata storytellinga u igrama, te blendiranja toga uz smisao i mehanike igre. Naravno, okružio je sebe veoma sposobnim timom i partnerima i svi zajedno su postigli nešto neverovatno. Unreal Engine se pokazao kao izuzetno dobar alat za ovaj posso i vizuelno igra uspeva da bude lepša i sa možda još dubljim šarmom od keca. Ima neverovatnih pejzaža i kadrova, čista umetnost! Svetovi (umovi ili nivoi) su
mnogo veći, unikatniji, monumentalniji i raznolikiji. U kecu definitivno imam par omiljenih nivoa, ali ovde je bilo više jakih, ja mislim.
Moji omiljeni su (ne sećam se oficijelnih naziva): onaj sixties acid rock dream, pa onda Fordova raskomadana ličnost - naročito slinac city sa bowling loptama. Pa onda onaj show kuvanja, umro sam od razonode. Kao i u suštini poslednji mozak, a to je mozak gzarevića. Ne mogu da izbacim iz glave pesmu GRULOOOVIA GRULOOOOVIA, plus je estetski neverovatno lepo i narativno odlično građen nivo, sa veoma puno raznolikih pristupa igranju. Prvi nivo je isto udaran i tačno pogađa veselu morbidnost igre gde iz kvazi "Pixaresque" kancelarijskog prostora prelazimo u izvitopereni um poremećenog zubara sa mesom, zubima i zubarskim alatima na sve strane. Mene lično su bossevi bili super, kod većine su trebale da se koriste moći više nego na samim nivoima, plus je svaki boss izlgedao (ako ništa drugo) unikatno, što mi je bilo super što se tiče imerzivnosti. Sviđa mi se što su se fino poigrali sa raznim načinima da svaki nivo ne samo da izlgeda drukčije i ima različite ciljeve, već i da se
igra na inovativni i zaseban način. Super su mi i one cake sa "nemogućim" prostorima, sa gravitacijom, vratima, i "beskonačnim" krivinama, to su sve unapredili naspram prvog dela. I kao što rekoh, svaki taj modus igranja se uklapa sa pričom, koja je ovaj put zrelija. Slično tom trendu su produbili malo i dodatno uozbiljili način na koji u ovoj fantastičnoj verziji sveta ljudski mozak funkcioniše. Sve je mnogo jednostavnije nego u realnosti, ali su alegorije veoma korisne i lepe. Verujem da imaju edukativan karakter. Kao nekoga ko je završio psihologiju, kompetna izvedba koncepta me oduševljava, još više nego u prvom delu.
Ovo možda nije ni prava zamerka koliko ne vidim smisao konačnog apgrejda u igri. Dobijemo ga nakon završetka svih nivoa i prikupljanja uglavnom svega (ne može se ranije dobiti). Efekat je da nam se psi moći ne "zamaraju". Ali šta je smisao toga kada je kraj igre? Ja bih recimo hteo ponovo preći cele nivoe, nasuprot onome što nam je dostupno iz "kolektivne svesti". U slučaju svakog uma, nivoi su tokom ponovnih poseta fragmentalizovani i ponekad neigrivi u poređenju sa prvim prelaskom. Double Fine su magli da nam pruže opciju nakon tiltovanja sa 102. rankingom da ponovo pređemo nivoe "kao isprva" samo sa manje brige oko skupljanja stvari i limitiranih moći.
Sviđa mi se što, kao i u prvom delu, Maligula nije pravi "zlikovac", već je izlečiva. Čak je i žrtva, žrtva pravog zlikovca, čijem mamlazovskom sinu igra ne oprašta, što me je prijatno iznenadilo. Takođa sam veoma sretan što je Raz mnogo manje "usamljeni" heroj i u pomoć mu više puta dolaze prijatelji. Malo mi fale neki klinci iz kampa, ali su ovi novi mnogo manje stereotipični i uprkos limitiranom karakternom razvoju, unikatniji. Nadam se da ćemo ih videti ponovo. Veoma sam sretan što izlečujemo sve originalne psihonaute, veoma wholesome scena. Takođe činjenica da su to stari ljudi, puni starih povreda i bolnih ožiljaka, ali i potreba i ljubavi, svi sa svojim često komičnim pristupom ka filozofiji života, je nešto veoma ljudski što retko viđam u igrama. Majke mi taj deo je imao poseban terapeutski efekat na mene. Još nešto, a to je da su Tim i njegov team uspeli dotaći veoma bitne moderne teme bez da nam to guraju u facu ili da ispadnu woke. Svaka čast, to uopšte nije lak poduhvat. I sama pouka igre, problematike društvenih sistema i introspkecija su stvari koje fale u današnjim medijima, a Psychonauts 2 ih izučava dubinski i intuitivno.
Sve u svemu top tier igra, ali ne savršena. Ko god je sposoban da zanemari frustracije i preda se iskustvu "as is", verujem da će otkriti razna čudesa koje će ga trajno obogatiti. Ako neko nije igrao prvi deo, preporučujem da prvo pređe to, i dalje je odlična igra. Ako ima VR mogućnosti, između može i Rhombus of Ruin. 100% kompletiranje je relativno besmisleno, tako da to preporučujem uglavnom fanovima, iako apgrejdovi olakšavaju igru. Svaka čast Double Fine ekipi na ovom dostignuću i nadam se još jednom delu. Nadajmo se da nećemo pono čekati 15 godina, iako se svo to neizvesno čekanje isplatilo. Igra je heartfelt gem, sigurno ću preći ponovo. 11/10 aj ćao.


Opet bag!? Ova vrteska (na kraju snimka) kod mene - umesto da uspori ona ubrza...WTF??
To je inače bedž. Kupiš u Ottomatic-u, metneš i umesto da usporiš vreme, Ti ubrzaš.