- Messages
- 2,163
- Reaction score
- 5,193
- Points
- 513
Wanderstop. Steam kaže da je to udobna igra o promenama, pravljenju čaja i da je fokusirana na narativ. Sve što sam znao bilo je da je glavna junakinja Alta, ratnica izgubljena u čudnoj šumi, i nekako vodi čajdžinicu.
U suštini, moj opis će samo malčice da spoiluje igru svima koji će joj možda dati šansu, ali jače je od mene i moram da negde napišem ovaj dobar osećaj posle prelaska.
Počeo sam sa skepsom, delovala mi je kao svaka cozy gamer igra koja mora da se igra u pufnastim duksericama dok su slušalice sa mačijim ušima na glavi a ispred mene ružičasta mehanička tastatura. Muzika cozy, grafika cozy, dijalozi cozy novela, gameplay isto... Ali nešto me je vuklo da nastavim, i potpuno sam se izgubio u igri, kao što se i Alta izgubila u magičnoj šumi.
Alta je perfekcionista. Strastveni borac, predan takmičar koji nikada nije izgubio ni jednu borbu. Dok nije počela da gubi. Borbu za borbom. Uprkos rigoroznim treninzima i svemu što je uložila, više nije uspevala nikoga da pobedi. Očajna, pokušava da pobegne od sebe i od umora pada u nesvest u šumi. Mač je izgubila u begu jer više nije imala snage da ga podigne. Mač, koji je do pre samo nekoliko trenutaka bio produženje njene desne (ili leve?) ruke, koji je prolio litre krvi njenih pređašnjih protivnika.
Budi se na klupi pored dobrodušnog krupnog tipa po imenu Boro, koji je i nju i njen "preteški" mač preneo do proplanka, tačno ispred Wanderstop čajdžinice. Alta teško podnosi poraz, a još teže istinu, da je pregorela. Boro joj daje predlog da veže kecelju i samo kuva čaj. A i ne mora. Nema misija, nema zadataka, nema nagrada. Samo odmor.
Od tog trenutka kreće jedan jako simpatičan, ne previše kompleksan gameplay loop: u Wanderstop dolaze neobični likovi, naručuju još čudnije čajeve. Alta ih u početku pravi nevoljno, ali svaki posluženi čaj otvara novi deo priče o tim čudnim ljudima. Prenapadno pozitivan otac koji je odlučio da bude vitez, lovac na demone koji nije ni siguran kako se sve to radi, zalutala korpo "odela" koja samo žele da piju kafu... Kuvate vodu, mešate listiće biljaka i voće, sipate čaj, nosite ga gostu. Ako pogodite ukus, priča ide dalje, ako ne, pokušavate ponovo.

Ako vam se ne kuva čaj, možete saditi biljke oko Wanderstopa, ukrašavati vaze, čistiti lišće, orezivati trnje ili pojiti pingvinolike ptice u dvorištu. Gosti čajdžinice ne žure, vaš tempo je vaša stvar.
Kao neko ko mora čisti upitnike po open world igrama i završava svaki side quest pre glavne priče, nisam ni znao koliko mi je ovakva jedna igra bila potrebna. U početku deluje kao antiteza igrama u kojima se trudimo da budemo što efikasniji, ali, kako se priča razvija, svako od nas će da se pronađe u Alti. I tada se Wanderstop pretvara u digitalnu psihoterapiju od 23 evra (13 do 4. decembra).
Iskusićete kako je lepo biti prisutan u trenutku, kako treba pustiti prošlost, kako se ne treba preterano brinuti za budućnost. Takođe će biti i lepo iskustvo ne raditi ništa, i jednostavno se dosađivati. Iz dosade i tih raduckanja često nastane nešto korisno a usput upoznaš i ljude koji prođu kroz tvoj život i ostave trag. Ostanu samo uspomene.

Igra je jako udobna u svakom smislu. Muzika je opuštajuća, pokvareni radio u Wanderstopu nekada nađe stanicu pa neko vreme svira chill muzika, a onda se pokvari pa tandrče. Ali niko ne želi da ga popravi jer i ta nesavršenost dobro leži u Wanderstopu. Boje su izrazito pastelne, a sve oko vas ima dreamy vajb.
Nisam znao o čemu se radi, kakav je gameplay loop i jako mi je drago što me je igra prijatno iznenadila. Ako ste pročitali ovo, i dalje ima mnogo toga što se može osetiti samo lično. Možda sam samo igrao u pravom trenutku pa me je emotivno potkačila, a u nekom drugom trenutku bih je možda nazvao repetitivnom.
U prethodnih 7 dana sam pio mnogo više čaja nego kafe.



